(Valentina Ričković, Miljenka Kuridža)
Putovanje generacije E kroz egzistencijalnu analizu i logoterapiju započelo je 2016. godine u Psihijatrijskoj bolnici „Vrapče“. Kroz predavanja, radionice, rad s klijentima i promišljanja o sebi stigli smo do završetka i svečane podjele diploma.
Studiju nas je privukao Viktor Frankl koji je vlastitim svjedočanstvom pokazao vrijednost ovog psihoterapijskog pravca i njegovu ostvarivost u mnogim, često zahtjevnim i teškim životnim situacijama. Profesorica Cvijeta Pahljina nas je osvojila od samog početka svojom ljubavlju, nesebičnošću i željom za prenošenjem znanja i životne mudrosti. U svima nama ostati će osim neprocjenjivog znanja, njezin naglasak na tome da „uvijek ljubimo druge i da nam uvijek na prvom mjestu mora biti čovjek“. Nemali broj puta smo čuli od nje ono što je i sam Frankl naglašavao kako „uvijek u čovjeku moramo gledati što on može postati“.
Studiranje je od svakog od nas tražilo i poneku žrtvu, od putovanja u drugi grad ili državu, odvojenosti od obitelji ili ne-udovoljavanja nekim sitnim zadovoljstvima. Često smo petkom trčali s posla prema Vrapču kako bismo slušali profesoricu Cvijetu i na radionicama uz asistente vježbali i proučavali naučeno. Međutim, predavanja u PB „Vrapče“ i „Sveti Ivan“, praktikumi na Sljemenu i u Stubičkim toplicama nisu nam donijeli samo nova znanja, već smo kroz nova poznanstva sklopili i nova prijateljstva. Svatko od nas je donio svoj život, svoju priču koja je na kraju sačinila jedan mozaik.
Kroz vježbe, radionice i seminare vodile su nas naše asistentice, a njihova je uloga najviše došla do izražaja upravo na posljednjoj etapi – samospoznavanju. Tijekom autobiografije stavili smo na papir cijeli svoj dosadašnji život, proučavali pretke, ali i razmišljali o budućnosti gledajući što ostavljamo u nasljeđe nakon svoje smrti. To putovanje često nije bilo jednostavno i lako, otkrivali smo razne rane i povrede, ali i pregršt pozitivnih ishoda koji su tim ranama dali smisao. Uvidjeli smo niz „zapakiranih darova“ koji su ugledali svjetlo dana i podarili našim životima novu snagu za krenuti dalje.
Cijelo to vrijeme one su bile s nama, pratile su naš put sazrijevanja i rasta i na tome smo zahvalni Barbari Pahljini, Tanji Zudenigo , Kseniji Vatavuk Margetić .Osim njih, veliku ulogu odigrale su i naše male grupe koje su nam služile kao refleksija i podrška. Podrška grupe, posebice tijekom posljednje godine, pomogla je nekima od nas da jasnije vidimo svoju budućnost i hrabro zakoračimo prema njoj.
Danas, u ovo nedjeljno jutro obilježavamo svečanu podjelu diploma. Obilježavamo kraj jednog puta i započinjemo neki novi put imajući u vidu rečenicu profesorice Cvijete: „kuda god da nas putovi odnesu uvijek se možemo vratiti i krenuti putem koji će nam donijeti smisao, koji će biti pravi za nas“. Danas kada završavamo to putovanje vidimo da smo uspjeli u spoznaji da naši životi nisu zacrtani, već ih mi svojim odlukama možemo promijeniti i pronaći smisao za kojim tragamo. Kao logoterapeuti imamo zadatak pomoći svojim klijentima u otkrivanju smisla, ali pritom kako profesorica Cvijeta kaže „ne smije biti dileme, na prvom mjestu uvijek mora biti čovjek“.
Osjećamo neizmjernu zahvalnost za sve dobiveno tijekom proteklih godina studiranja i krećemo dalje obogaćeni međusobnim poznanstvima noseći i šireći vrijednosti logoterapije kako u vlastitim životima, tako i u životima naših klijenata.